NE BOJ SE I MENE JE STRAH

koreografija: Ksenija Zec
izvođači: Larisa Lipovac i Dražen Šivak

dramaturgija: Pavlica Bajsić
originalna glazba: Damir Šimunović
oblikovanje svjetla i scenografija: Igor Pauška
kostimografija: Zdravka Ivandija
fotografija: Slavica Subotić
design: Srđana Modrnić
PR: Ana Kovačević Šteković
izvršni producent: Tamara Curić
produkcija: Plesni centar TALA

Jedna žena i jedan muškarac, na sceni.To je mogla biti fina priča o ljubavi, uostalom nisu li sve priče o tome? To je mogla biti i priča o gubitku, onako prava, snažna, o nekom velikom preokretu, nekoj nepromjenjivosti ili samo tihanoj slutnji zbog koje se rađaju velike riječi. On zna kako s tim i takvim riječima. To je mogla biti priča o samoći. Ona zna kako je otplesati.
Ono što je od svega toga ostalo,
je i dalje samo jedna žena i jedan muškarac.


Strah
U predstavi se bavimo strahovima, bez njihovog definiranja i smještanja u psihoanalitičke kategorije, upravo onako kako oni, nedefinirani i van kategorija, u svakodnevnom životu zauzimaju prostor naše intime i kako se pokazuju kroz načine na koje ih prikrivamo. „Strah me da danas nisam živio a sutra je četvrtak,“ kaže se u predstavi.

Odnos
Predstava nije o određenom paru koji ima definiran odnos… Zapravo su u predstavi dvoje samo zbog toga što mora postojati i odnos – kao treće lice, ili kao naznaka?

Prostor
Inicijalno, trebalo je biti puno više toga o strahovima a puno manje… zapravo, uopće nije trebalo ovako izgledati. Kada smo se uputili u istraživanje poetike prostora, došli smo do analize prostora zaštite te, usuprot tomu, prostora izloženosti vlastite intime. To jest, počeli smo se baviti topoanalizom (ne više psihoanalizom) vlastitih strahova a ta se tema u konačnosti iskristalizirala kao dominantan materijal predstave.

Slika
Promatrajući iznutra - sami sa sobom, sami jedan s drugim, sami jedan u drugome - izvođači na sceni istodobno izlažu i promatraju svoju dvojnost. …“Vidjet ćemo kako imaginacija djeluje baš u tom smislu, kada pronađe i najmanji zaklon: vidjet ćemo kako imaginacija gradi „zidove“ od neopipljivih sjena, kako se uljuljkuje u privid, opsjenu zaštite, ili kako, sasvim suprotno, drhti iza debelih zidova i sumnja u najčvršće obrambene zidine.“ (Gaston Bachelard: Poetika prostora, Ceres, Zagreb 2000.)