I WANT TO GO HOME

ALIAS

Koreograf: Guilherme Botelho, u suradnji s plesačima

Plešu: Gilles Baron, Fabio Bergamaschi, Sofia Dias, Marie Goudot, Corinne Rochet, Christos Strinopolous (ili Guilherme Botelho)

Izvanjski promatrač: Caroline de Corniere
Scenograf: Gilles Lambert
Konstrukcija scene: skulptura - Christophe Kiss i Neda Loncarevic; krojački radovi - Mireille Dessingy i Verena Dubach, slikarski radovi -Terence Prout
Dizajner rasvjete: Pascal Burgat
Tehnički direktor: Pascal Burgat
Glazbeno istraživanje. Guilherme Botelho
Studijska snimka: Andrès Garcia
Kostimografi: Caroline de Corniere i Samantha François
Administracija: Pascal Burgat i Delphine Avrial
Marketing: Delphine Avrial

Fotografije: G. Leao de Carvalho

Zahvaljujemo Philippeu Béranu

I want to go home je nastala u koprodukciji s Les Journées de Danse Contemporaine Suisse 2006

Alias djeluje uz velikodušnu pomoć
Le Département des affaires culturelles de la Ville de Geneve
Le Département de l’Instruction Publique du Canton de Geneve
Pro Helvetia-Fondation Suisse pour la Culture
La Loterie Romande, le "pour-cent culturel Migros", la Fondation Leenaards

Ova se autorska predstava temelji na romanu Dina Buzzatija "K", u kojem autor koristi morskog psa kao personifikaciju K, odnosno čovjekovog straha od nepoznatog. Uoči smrti, junak romana otkriva da je čitav njegov život bio zasjenjen strahom da će ga pojesti morski pas, ali u stvarnosti je bježao od ribe koja mu je željela samo dobro.

Likovi su smješteni u neutralno i neobično okruženje, koje kao da ih čini bljeđima, naizgled brišući njihove korijene dok oni zbunjeno pokušavaju vratiti osjećaj sigurnosti kakav su ranije imali u svojim domovima. Izgubljeni u kompulzivnoj potrazi za srećom i blagostanjem, oni su metafore našega "prozac" društva koje poriče svoje tjeskobe, svoje strahove i mračna područja, društva koje zahtijeva savršenost, koje zahtijeva "da budemo lijepi, popularni, zdravi i prije svega sretni".

Potraga je za tim da istražimo suprotno od borbe da postanemo različiti i bolji, da se očistimo, da izbrišemo mrlje kako bismo postali besprijekorni. Poanta je ići protiv trenda bježanja od svoje mračne strane.

Guilhermea Botelha fascinira ono unutra i ono izvana. Zamisliti što bi se dogodilo da naša unutarnja svijest zapleše. Ubrzo, jedan takav trenutak eksplodira, kad koža, meso, mišići i živci više nisu malograđanske interpretacije pristojnosti i kad počnu vibrirati dotad potisnutim impulsima. Ples straha, ples sramežljivosti, ples nestrpljivosti, ples djetinjstva koji čovjek čuva duboko u sebi, ples svega što pokušavamo sakriti. Sve to daje Genevinom usvojenom sinu svojevrsni Tatijevski status, odnosno status semiologa, pjesnika i humorista.