ZAPADNI KOLODVOR

Teatar EXIT

Autorica: Ksenija Zec

Uloge:
Tuli: Ozren Grabarić
Mala: Jelena Lopatić

Autor glazbe i izbor glazbe: Damir Šimunović
Scenografija i kostimi: Zdravka Ivandija
Dizajn rasvjete: Zdravko Stolnik
Tehnički efekti: Josip Kvakić
Majstor svjetla: Tomislav Baotić
Majstor tona: Nebojša Paunković
Fotografije: Rade Sarađen
Dizajn promo materijala: Sanja Prnjak
Promocija i organizacija: Maja Jurić
Umjetnički voditelj Teatra EXIT: Matko Raguž
Veliko hvala Đenisi Pecotić, Ivici Zecu, Igoru Pauški, Vanji, Pavlici...

Predstava nastala prema materijalima za diplomski ispit Klauna 1 i 2 iz scenskog pokreta na ADU Zagreb, 2005. godine.

Osjećate se usamljeno i napušteno? Ulazite u novu sezonu pomalo rezervirano, u mislima ste još uvijek na nekom ugodnijem mjestu, puno primjerenijem i skrojenom po vašoj mjeri? Ne zabrinjavajte se, niste ni približno usamljeni koliko su to naši Klaunovi (Jelena Lopatić i Ozren Grabarić), koji su se našli u središtu gužve i prividne komunikacijske vreve na željezničkom kolodvoru, u pokušaju zamjene svoje svakodnevice "...nekim ljepšim, ugodnijim i izazovnijim mjestom koje obećava." Je li za takav obrat potrebno i otputovati? Je li uopće moguće uistinu otputovati, potpuno otići?

"Pokušali smo tematizirati odnos subjektivne usamljenosti dvoje urbanih mladih ljudi kao toponimskog označitelja i stalnog pratitelja njihova odrastanja te kreativnosti u obliku infantilne mašte koja im pomaže osvijestiti vlastitu nesigurnost i spoznati svoje stvarne emocionalne potrebe..." - kažu nam autori ove predstave, naglašavajući kako je izbor zahtjevne i intrigantne tehnike klaunerije proizašao iz potrebe razotkrivanja i fiksiranja frustrirajućih stereotipa mehanizirane svakodnevice koji otežavaju puno emocionalno sazrijevanje - i funkcioniranje - zdravih, odraslih osoba. "Klaunerija je regresivna tehnika, upućuje nas da svijet gledamo očima djeteta i tako ublažava i čini podnošljivom našu spoznaju frustrirajućih i često okrutnih odnosa s kojima se svakodnevno suočavamo." Upravo suodnos između usamljenosti i njene stalne pratilje - kreativne mašte - te uznemirujućih stanja koja taj suodnos proizvodi, otvaraju prostor za stvarne, a zapravo "izmaštane", situacije koje nam pružaju mogućnost, ali samo mogućnost, za ulazak u komunikaciju i odnose s drugim ljudima kakve bismo mi željeli, istodobno stvarajući i vlastite nuspojave, odnosno mehanizme koji nam postaju imanentni i koji nam u stvarnosti priječe upravo takvu, poželjnu komunikaciju te dovode do još veće usamljenosti.

Ksenija Zec, diplomirala na Školi za balet i ritmiku u Zagrebu, 1982. godine. Po završetku formalnog obrazovanja za plesače i koreografe, nastavlja samostalno obrazovanje na raznim seminarima i radionicama uz renomirane svjetske pedagoge i plesače. Kontinuirano djeluje kao autorica samostalnih plesnih predstava te kao suradnica za scenski pokret u dramskim predstavama u svim hrvatskim kazalištima (HNK Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Varaždin, Dubrovnik, ZKM, ITD, Teatar Exit, Neovisna umjetnička scena Barutana Osijek, itd.). Od samostalnih autorskih plesnih projekata izdvajaju se: Tango je tužna misao koja se pleše (ZPA/ZKM, 1995), MUR (ZPA/ITD, 2002), Isto (ZPA/ITD), 2004).
Od 1984. g. stalna je članica Zagrebačkog plesnog ansambla. Sa studentima glume dislociranog studija ADU u Osijeku 2000. godine osniva Neovisnu umjetničku scenu Barutana Osijek, u kojoj je umjetnička voditeljica od 2004. godine.
U Studiju slijepih i slabovidnih Novi život vodi radionicu plesa i scenskog pokreta te razvija metodu rada sa slijepim i slabovidnim osobama u kazalištu.
U radu na vlastitim koreografskim projektima razvija metodu relaksiranog plesa i kontakt-improvizacija, a rezultate istraživanja uobličuje u pedagošku metodu koja pomiruje razlike između glumačkog i plesačkog scenskog izričaja. Od 1992. predaje scenski pokret na ADU.