REKEL NI NIČ, A ODŠEL JE KOT DA BI VSE POVEDAL

Branko Potočan & Fourklor:

REKEL NI NIČ, A ODŠEL JE KOT DA BI VSE POVEDAL
NIŠTA NIJE REKAO, A OTIŠAO JE KAO DA JE SVE KAZAO

koreografija BRANKO POTOČAN
sukreatori i plesači
DRAGANA BULUT, JANA MENGER,
PIERGIORGIO MILANO, BRANKO POTOČAN

autor glazbe Miha Blažič
majstor rasvjete Tomaž Štrucl
kostimografkinja Nataša Recner
produkcija Vitkar
koprodukcija Cankarjev dom

Kakav trag ostavlja tijelo u prostoru nakon odlaska?

To su neka od središnjih pitanja kojima se u svojoj novoj predstavi bavi plesač i koreograf Branko Potočan. Pri tom izbjegava narativizaciju i fascinaciju s realnošću tjelesnosti na sceni, jer zastupa tezu da nam svaki puta kad je pokušavamo uhvatiti, ona jednostavno izmakne... Realno tako pokušava obuhvatiti u drukčijoj perspektivi; bez riječi kazati više, govoriti pokretom, gledati zvukom, osjećati pogledom. Time istovremeno dotiče otvorena pitanja koja se bave pojmom realnoga na području suvremenih scenskih umjetnosti, te ih spretno prenosi u jezik pokreta.

Zatvorim oči i nađem se u polju punom bezvremenskih prostora.
U iskrice misli, snova i sjećanja nadolaze zvuci i slike.
Prolazim kroz vrijeme koje ispunjava prostore.
Mašta se usporava, zrcali, prepliće, uzima i dodaje.
Nemam čvrsti oslonac za izgradnju realnog svijeta.
Prizori se sami slažu i nasumce miješaju.

Ničeg nema ovdje i sada. Sve je bilo ili će biti. Samo snovi dolaze iz različitih mjesta i ne zna se kamo odlaze. Impulsi vode k prizorima koji se sami slažu i govore u obliku slika. Slike koje se slažu i prikazuju pred našim očima nikad nisu realne, te se postavlja pitanje što je na sceni doista realno. Je li to trag koji ostavlja tijelo u prostoru nakon odlaska? Ili su to stanja, osjećaji, slike, šumovi, vizije? Je li to sjećanje? Ili sve ono (pod)svjesno što se nikad ne odvija u realnoj brzini i neuhvatljivo je kao i sâm pokret. Dođe, zastane, zacrta i ode. Arhitektura mašte oblikuje prizore koji se suočavaju s fizičkom težinom tijela i lakoćom misli.

Ako se Branko Potočan u nekim od zadnjih predstava: Zahrđale trube (2005), Pješačka zona (2004), Brza priča (sa Sanjom Neškovič Peršin, 2004), i Negdje između (2003) postupno približava esencijalnim pitanjima plesa kao oruđa, tada ga posve prigrli i stavlja u centar predstave. Stvarajući pokretni materijal Potočan dira u osinjak suvremenih tematika uprizorenja tjelesnosti na sceni. Pored toga otvara aktualna pitanja uloge suvremene umjetnosti kao takve, njezinog gledatelja, strategijâ uprizorenja i u konačnici iskonskog značenja plesa kao oruđa, koje – dolazi s odgodom, tu je negdje i uvijek kasni. Branko Potočan pri tom ostaje, kako u slikama tako i u riječima, šaljiv i vragolast:

Uvijek je kasnio iz načelnih razloga. Držao se principa da točnost krade vrijeme. (Oscar Wilde)

Ova poetična predstava oduševljava vizualnim, auditivnim i misaonim dojmovima, koje tijelo kao sredstvo sporazumijevanja predstavlja kroz snove, te ga inkorporira u stvarni svijet.