4:48, projekcija plesnog filma

PROJEKCIJA PLESNOG FILMA MATIJE FERLINA:4:48

Prolog za 4:48 Matije Ferlina

Napisao Juan Kruz Diaz de Garaio Esnaola

Berlin, lipanj 2005.

Uvod u izvedbi Jadranke Dokić

Kad sam prvi put gledao 4:48, jedva da sam poznavao Matiju. Ako uopće mogu reći da me iznenadilo povjerenje iskazano pokazivanjem njegova tad nedovršena radia gledajući ga, razoružala me gola i neprikrivena odvažnost čiji su me prizori dozivalli u tako intiman prostor, a koji me svejedno nije prinudio da uđem u ulogu voajera. Matijim me uradak nije učinio očevicem njegova nemirna i bolna putovanja, već negovim suputnikom, I tako sam ga slijedio, ne samo kroz slike na ekranu, več kroz ono fizičko što je nadilazilo same slike, kroz sirovo meso i tkivo koji su se utiskivali u moje oči.

Kako je moguće govoriti o boli, a ne iskati sažaljenje od sugovornika ili od samoga sebe? Gdje tražiti riječi koje bi je najbolje iskazale? Kojem bi jeziku dali prednost, kojega odabrali? Kako bi dali ustima, jeziku, tijelu da je uobliči u rečenice? Kako istjerujemo gubitke, duboku bol, uspomene, more? Koji dio naših života prožimaju? Što je to zbog čega se na koncu odmičemo od njih? Je li taj odmak cjelovit, je li uopće moguć?

lako smatram da nisam toliko vješt da bih mogao odgovoriti na bilo koje od tih pitanja, zadivila me lišenost svakog pretvaranja i ozbiljnost s kojima se Matija suočava s njima u 4:48, iskrenost i postojanost ogoljene od sebeljublja ili ekshibicionizma.