Uvodnik u 15. festival

'Terra magica' jedna je od često korištenih fraza u promociji Istre. Od mnogih takvih slogana razlikuje se po svojoj istinitosti, jer poluotok magije i fantazije ima svoje legende, od Velog Jože do Jure Granda, ima i mumije, kao i tragove dinosaura i par još uvijek živih čovječjih ribica, ruševine začaranog Dvigrada i Pazinsku jamu u kojoj je Jules Verne navodno pokušao zaviriti u središte Zemlje. Na takvom mjestu sve je moguće, sanjano može postati zbilja i obrnuto.

Prije petnaest godina Snježana Abramović Milković, zamislila je u gradiću u srcu Istre, prometno povezanom kompliciranom mrežom lokalnih cestica na koje navode putokazi kojih ili nema ili su pogrešni, osnovati kulturnu manifestaciju: Festival plesa i neverbalnog kazališta. Tako je Svetvinčenat, iako je puno ljepša lokalna ženska inačica Savičenta, dobio svoj Festival plesa i neverbalnog kazališta a Istra, nipošto kulturnom ponudom najsiromašnija hrvatska regija, i više nego što je mogla poželjeti. Iako je sličnih pokušaja već bilo, ovaj u Savičenti bio je drukčiji. Nije bio filmski, nije bio vezan uz instituciju, pa čak niti zgradu. Zato se, od samog početka, odvija pod vedrim nebom, točnije nebom onoliko vedrim koliko to ćudljivo istarsko ljeto dopušta.

Početak novog milenija bilo je vrijeme optimizma u Hrvatskoj i novog zamaha u hrvatskoj kulturi, pa su manji, ambiciozni i okretni festivali postali njezinom nezamjenjivom polugom. Ipak, ideja inauguracije plesne umjetnosti u središte istarskog poluotoka, a ne na njegove turistički primamljivije i infrastrukturno razvijenije obode, bila je i revolucionarna i hrabra. Svetvinčenat tada je bio tek još jedan kameni gradić, pomalo pospan u svojoj ruralnoj svakodnevici i slikovit koliko samo može biti – skupinom obiteljskih kućica dominira renesansni kaštel, ruševina magičnog predznaka čak i pod danjim svjetlom, dok trg s neizbježnim bunarom, gradskom lođom i crkvom čine savršenu scenografiju, što je domaći film već znao iskoristiti. Sve to ipak ne bi bilo dovoljno za plesni festival s ambicijom ozbiljnog međunarodnog programa i vizijom prerastanja iz ljetne manifestacije od nekoliko dana u sveobuhvatni projekt Mediteranskog plesnog centra. Međutim, upravo se to Svetvinčentu i dogodilo, velikim organizacijskim i produkcijskim trudom ne samo osnivačice Snježane Abramović Milković nego i snaga Zagrebačkog plesnog ansambla, kompanije koju vodi već više od dva desetljeća, ali i podrškom lokalnog stanovništva i vlasti. Neobična ali snažna ideja postala je zbilja, a Festival plesa i neverbalnog kazališta postao je u međuvremenu nezamjenjiva i neprevidiva činjenica ne samo domaće plesne scene.

Najvažnije postignuće Festivala plesa i neverbalnog kazališta bilo je pokazati da je plesom moguće izaći iz uobičajenih produkcijskih i prezentacijskih struktura, izvesti ga u nepoznati prostor i pred novu publiku, i, konačno, usporediti domaće snage s inozemnima, makar i pod vedrim nebom. Utoliko inicijalna ideja, a onda i konzekventna provedba, nisu bile i ostale tek želja za potvrdom ostvarivanja partikularnih ambicija, već jasna namjera uspostavljanja drukčije i namjerno od Zagreba udaljene platforme za razvoj plesne umjetnosti i njezine pozicije u cjelokupnoj kulturnoj slici Hrvatske, ali i šireg područja Balkana. Riječ je o strateškom imperativu suvremenog plesa i srodnih izvedbenih umjetnosti, koji doprinosi decentralizaciji i razvoju publike. Multietnička i turistička Istra, kao jedan od aduta Hrvatske u budućoj 'Europi regija' pritom je točan izbor ne samo lokacije nego i ambijenta ili – atmosfere.

Rezultate vizije ne može se i ne treba očekivati odmah. Festival kao projekt ima svoju dinamiku, i prvih je godina novost koja služi pokazivanju s obje strane – i u gledalištu i na pozornici. Za ovo prvo pobrinuo se ples sam i plesna publika koje, ispostavilo se vrlo brzo i unatoč skepticima, u Istri ima. Znatiželjnici se miješaju s turistima, takozvana stručna publika s lokalnim stanovništvom, i pritom svi od ovih posljednjih nerijetko i ponovno uče što su i zašto postoje izvedbene umjetnosti. Naime, upravo oni koji nemaju svakodnevnu privilegiju uživanja u njima često su i najbolji podsjetnik na primarnu fascinaciju izvedbom i izvedbenošću. Bez obzira je li riječ o eksperimentu koji suvremeni ples gura još dalje preko njegovih ionako propusnih granica pa se pretvara u diskurzivnu praksu, minimalizam ili performans, ili pak o vrhunskim gostovanjima svjetski priznatih kompanija koje osvajaju perfekcijom i zavode vještinom, o klauneriji kao uličnoj zabavi ili posebnoj poetici novog cirkusa. U Svetvinčentu su nastupali i najbolji i oni koji tek počinju, podjednako zadovoljni da im je i ne više tako nova istarska destinacija jedna od stanica turneje. Po dijapazonu selekcije, program Festivala plesa i neverbalnog kazališta jedinstveni je spoj strukture koja ne zaboravlja gdje je i kome je namijenjena dok istodobno ne potpuno neprimjetno nosi autorski potpis ali i dopušta, čak i potiče, sasvim oprečne iskorake. Zato je ne samo realan i moguć, nego je moguć upravo i jedino takav.

Tako raznovrsni pristupi izvedbenim umjetnostima zahtijevaju i različite pozornice. Pored one velike u kaštelu Grimani, rezervirane za ansambl predstave visoke tehničke zahtjevnosti, tijekom festivala 'igraju' i gradski trg i pripadajuća loža, ponekad i pokoja sporedna ulica, škola ili neki uvijek novi prostor. U posljednjih nekoliko godina na tom se popisu nalazi i

Mediteranski plesni centar, polivalentna dvorana za izvedbe i probe, namijenjena boravku umjetnika i u onim mjesecima kad vremenske prilike postaju idealne za kontemplaciju i kreaciju. Činjenica da je cijeli grad pozornica, ali da svi stalni ili povremeni izvedbeni prostori zajedno s programima koji se na njima odvijaju ipak ne čine grad jer mu ne oduzimaju svakodnevicu, ritam i svrhu, ambijentalnom Festivalu plesa i neverbalnog kazališta daje dodatnu nijansu iznimke koja je sama za sebe postala pravilo.

Svetvinčenat jest postala metafora za sam Festival, sa svim što se pod pojmom međunarodne umjetničke smotre može i mora podrazumijevati, ali je Savičenta i dalje mali istarski gradić čiji mir nije uspjela poremetiti niti umjetnost tako vibrantna, nepredvidiva i intenzivna kao što je suvremeni ples. Sve najbolje stvari dolaze u paru, pa ni Savičenta danas više ne može bez Svetvinčenta, i obrnuto. Dokaz je to da u 'magičnoj zemlji' san može postati zbiljom, iako i dalje zvuči – fantastično.

Igor Ružić