APOLLONIAN

Autorstvo, koreografija: Martina Nevistić
Izvedba: Petra Chelfi, Lana Hosni, Martina Nevistić
Dramaturgija: Nina Gojić
Vizualni dizajn, scenografija: Martina Granić
Izrada kostima: Mirela Periša, Nina Tarnovski NTS
Vizualno oblikovanje videa i montaža: Dora Đurkesac
Snimanje i fotografija: Neven Petrović
Oblikovanje zvuka: Višeslav Laboš
Glazba: Višelav Leboš featuring Nep
Naracija: Luka Bulović, Kruno Bakota
Produkcija: O.N.E.
Koprodukcija: Festival Perforacije/Udruga Domino, Rezidencijalni program Zagrebačkog plesnog centra/Hrvatski institut za pokret i ples / Perforation festival/ Domino Association
Uz potporu: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, z/k/m, Zagrebački plesni ansambl
Apollonian je napravljen 2016. kao multimedijalan projekt i 2018. kao video rad.

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavile su se prve slike planeta Zemlje iz svemira, tada nazvane “plavom pikulom”, a postale su masovno dostupne nakon slijetanja na Mjesec 1969. godine. Ideja ljudske civilizacije kao ujedinjenog entiteta kojim ne vladaju rasne, klasne i druge identitetske podjele, nego se poima kao jedinstvena cjelina, dobila je svoju vizualnu reprezentaciju dvadeset godina prije svršetka Hladnog rata. Na neki način, već je slika Zemlje dobivena iz njezine orbite anticipirala kraj binarnog odnosa prema svijetu, te postala ikona globaliziranog svijeta kakav poznajemo danas iako je i ta slika još uvijek daleko od načela jednakosti kojima su stremili kontrakulturni pokreti iz vremena prvih letova u svemir. Let na Mjesec – i njegovo televizijsko posredovanje – označili su prekretnicu u načinu na koji je organizirana ljudska percepcija svijeta: čovjek je po prvi put vidio Zemlju “izvana”, iz perspektive njezina satelita, kao jedinstvo za sebe.
Pristupanje toj problematici multimedijalnim odnosom prema koreografiji: sučeljavanjem snimljenog i izvedenog materijala nastoji se ukazati na činjenicu da današnjom komunikacijom upravljaju deteritorijalizirane slike bez jasnog subjekta gledanja. Na razini koreografije, problemu se pristupa stvaranjem materijala pomoću spekulacije o tijelima koja se prilagođavaju promijenjenim fizikalnim uvjetima, drugačijim gravitacijama i nepoznatim biosferama. Simbolička referenca na let na Mjesec pritom funkcionira kao okosnica pomoću koje postaje moguće ne samo tematizirati postojeću krizu vizualnosti nego i ispitati mogućnosti transformacije tog stanja.

Martina Nevistić, plesna umjetnica, rođena 1983. u Zagrebu, bavi se autorskim radom na području izvedbe i multimedije te organizacijom. Surađujući s plesnim i drugim umjetnicima kreira plesno-izvedbena, multimedijsko-izvedbena i plesno-filmska umjetnička djela (Pulsar, eksperimentalni plesni video; Apollonian, multimedijalna predstava i video; Horizont događaja, izvedbeni projekt i video; Luna Malekova, multimedijalna predstava; Sizifov Pink, eksperimentalni plesni video; Evolucija revolucija, multimedijalna instalacija itd.). Diplomirala je organizaciju i menadžment na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te ples na Salzburškoj eksperimentalnoj akademiji (SEAD) u Austriji. Sudjelovala je u međunarodnim programima Nomadska plesna akademija (2009) i Communicating Dance (2014–2015). Od 2009. do 2017. bila je članica Zagrebačkog plesnog ansambla. Bavi se plesnom pedagogijom držeći satove iz tehnika suvremenog plesa i joge za profesionalne plesače u zemlji i inozemstvu. Od 2016. vodi plesni program Zagrebačkog plesnog centra.