Istra-jati u plesanju

Zašto se publika ponovno i ponovno vraća Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu?

Zašto je ples više od turističkog događaja?

Zašto ples svakom pojedinom gledatelju poklanja slobodu tijela koja inače leži „spakirana“ na najdonjoj ladici uspomena iz djetinjstva?

Moja teorija glasi: publika upravo neumjereno i mimo svih školskih primjera ljudske uštogljenosti voli plesati. Voli se kretati samostalno ili u većoj gledateljskoj grupi velikom pozornicom kasnosrednjovekovnih i renesansnih zdanja Svetvinčenta. Voli kružiti oko kaštela Grimani i naslanjati se na njegove kose zidine. Voli uroniti u ritualnost izvedbe. Voli osluškivati glasanje ćukova koji se obavezno javljaju kao pratnja domaćim i međunarodnim performerima. Voli susrete s plesačkim tijelima koja i ove godine donose lakoću ping-pong loptica, baš kao i težinu, ali zato i toplinu, međusobne podrške.

Plesači donose oslonac čitavoj zajednici.

Uz pomoć njihovih tijela ni svoja tijela više ne doživljavamo kao udaljenu „sliku“ na bezbrojnim ekranima današnjice, već kao živu, energičnu, individulanu prisutnost. Oslonac na otvorenost i igru.

Ili, kako je rekao Konfucije: „Nositi mač smije samo osoba koja voli plesati“. U tome je zbilja viteštvo festivala u Svetinčentu – vojna utvrda postaje pozornica, pozornica postaje turnir iz preskakanja konvencija.

Ples u Istri postaje svima nama zajedničko istra-janje u plesanju.

Nataša Govedić, teatrologinja